Draga braćo i sestre,
na početku korizme upućujem vam svima svoje srdačne pozdrave!
U evanđelju prve korizmene nedjelje, evanđelist Matej nas izvještava kako je Duh odveo Isusa u pustinju. Nakon četrdeset dana posta, Isus osjeća glad. Svi znamo da glad može suziti naš vidokrug i da onda pozornost obraćamo samo na vlastite potrebe. Oni koji su gladni, spremni su učiniti stvari koje bi inače odbili učiniti. Ali Isus se opire iskušenju. Ne dopušta da ga zavedu. Ne ostavlja mjesta iskušenjima moći i bogatstva. Isus ostaje postojan i slavu daje samo Bogu, jer zna da će ljudi iskusiti puninu života tek kada se u potpunosti usmjere na Boga, zato što "čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta".
Evanđelist Marko također drugdje izvještava o gladi – gladi naroda koji je slijedio Isusa na pusto mjesto i koji je sada bio umoran i iscrpljen. Učenici su ih htjeli otjerati. Ali Isus je odgovorio: "Podajte im vi jesti!" Učenici imaju samo pet kruhova i dvije ribe. Na Isusovu riječ, oni dijele ono što imaju s ljudima... i svi su bili zadovoljni. Oni doživljavaju puninu života koja dolazi samo od Boga!
Kada pogledamo trenutnu situaciju u našoj zemlji i u svijetu, čini se da su mnogi ljudi danas također umorni i iscrpljeni. Gladni su pravde i žude za mirom i spokojem. Ta glad često se ogleda u našim brigama i pitanjima: Što donosi budućnost, kamo idemo kao društvo, ali i kao Crkva? Znam da si upravo sada mnogi ljudi u našoj biskupiji postavljaju ta pitanja. Nesigurni su jer se suočavamo s velikim izazovima i promjenama.
U ovoj situaciji, mi kao Crkva nismo danas mnogo drugačiji od tadašnjih učenika: I mi često imamo dojam da ono što imamo nije dovoljno da istinski zadovolji glad ljudi. Nitko ne može osporiti da su nam se resursi i sredstva koja su nam bile na raspolaganju posljednjih godina smanjila i da se neće nastaviti smanjivati u doglednoj budućnosti. Broj vjernika se smanjuje, kao i broj muškaraca i žena koji žele u budućnosti raditi u službi naše Crkve. Financijska sredstva koja su nam na raspolaganju značajno će se smanjiti i kao posljedica toga, mnogo onoga što danas uzimamo zdravo za gotovo više neće biti financijski izvedivo. To nas pogađa i svjestan sam koliko snažno mnogi od nas osjećaju tu nesigurnost: brige oko budućnosti, strahovi od gubitaka, pitanja o orijentaciji i domu su velika.
Ali, drage sestre i braćo, čak i u ovoj teškoj situaciji, nemamo razloga za gubiti nadu: jer iako se mnogo toga promijenilo, i premda će se još mnogo toga promijeniti, mi smijemo čvrsto vjerovati da će nas Bog voditi kao Crkvu kroz ovo vrijeme previranja i promjena. Poput učenika tada, i mi danas možemo biti sigurni da nas Isus neće napustiti, već da će hoditi s nama i jačati nas na našem putu. On nas poziva da gledamo u budućnost. Stoga je važno razviti osjećaj za put kojim nas Duh Božji želi voditi kao Crkvu. Kako bismo trebali protumačiti trenutnu situaciju u našoj vjeri? Koje znakove vremena možemo uočiti? Koje odluke moramo donijeti ne samo da bismo samo preživjeli kao institucija, nego i da bismo mogli živjeti svoje poslanje još jasnije i odlučnije? Naša je naime zadaća svjedočiti Radosnu vijest o Božjoj ljubavi, koja nastoji dosegnuti sve ljude – osobito u vremenima u kojima se trenutno nalazimo!
Kao biskupija krenuli smo na put i trazimo odgovor na pitanje: Kako možemo odgovoriti na izazove i ostati Crkva Isusa Krista u budućnosti, i još više postati Crkva Isusa Krista? Kao biskupu, važno mi je da ovim putem koračamo zajedno kao sinodalna Crkva. Zato smo u protekloj godini intenzivno raspravljali o prvim smjernicma za naš budući proces: U biskupskom vijeću, u vijeću svećenika i na konferenciji dekana – u pojedinim dekanatima, s različitim stručnim skupinama kao i u formatu koji je bio otvorenog tipa.
To je rezultiralo osnovnim smjerom koji ima široku potporu. Naš najvažniji cilj je očuvati i podržati crkveni život na lokalnoj razini. Crkva je živa ondje gdje se ljudi okupljaju kako bi čuli Božju riječ i zajedno slavili svoju vjeru – u slavljenju Euharistije i u mnoštvu drugih različitih bogoslužja. Crkva je živa ondje gdje ljudi dijele svoje živote i svoju vjeru jedni s drugima – na mnogo različitih načina. To se neće promijeniti ni u budućnosti.
Važno mi je da lokalna crkva ostane bliska ljudima. Ona živi od svakog krštenog čovjeka – od predanosti svakog pojedinca. Mnoge žene i muškarci, djeca i mladi uključuju se u našoj biskupiji na različitim mjestima u rad biskupije. Kao biskup, na tome sam vrlo zahvalan i to mi ulijeva veliko povjerenje u budućnost. Kao kršteni, zreli kršćani, osposobljeni ste djelovati i uključiti se na lokalnoj razini. Predani kršćani oblikuju lokalnu Crkvu – to je blago naše zajednice. Krštenje nam daje odgovornost i sposobnosti da poduzimamo konkretne korake i pomognemo oblikovati naše lokalne zajednice: u našim međusobnim odnosima, u služenju našim bližnjima, u našoj zajednici i u našem bogoslužju. Zato je ključno da lokalna Crkva ostane živa unatoč strukturalnim promjenama.
Kako bismo i u budućnosti podržali ovu mrežu žive vjere, želimo formirati (utemeljiti) veće župe kako bi se i dalje mogle provoditi službe pastoralnog vodstva i upravljanja za dotično područje. Srdačno vas sve pozivam da u svojim župama, pastoralnim jedinicama i dekanatima raspravljate i savjetujete se o tome kako u budućnosti možete još uže surađivati sa svojim susjednim župama. Koji prioriteti bi se trebali i mogli postaviti kako bi naš profil kao Crkve Isusa Krista postao još jasnije prepoznatljiv? Gdje možemo surađivati s drugima u našoj zajednici kako bismo zajednički podržali ljude s kojima živimo?
Kao biskupija sv. Martina želimo slijediti primjer našeg zaštitnika. Sveti Martin je naučio da dijeljenje ne čini čovjeka siromašnijim, već da oni koji dijele na kraju bivaju obilno nagrađeni: U siromahu s kojim je Martin podijelio svoj plašt, susreo je samoga Isusa Krista. Martin je doživio isto iskustvo kao i učenici tokom umnažanja kruhova: kada dijelimo ono što imamo jedni s drugima u duhu Isusa, to onda postaje blagoslov za sve. Tada raste prostor ljubavi i solidarnosti, u kojem možemo iskusiti nešto od punine života koja je obećana svima nama.
Kao Crkva, zračit ćemo nadom i pouzdanjem ondje gdje se svjesno usmjeravamo prema Isusu Kristu, gdje mjerimo svoja djela prema njemu, gdje vjerujemo u njega i u Oca, i gdje smo svjesni znakova vremena. Ondje gdje dosljedno slijedimo ovaj put, mi ćemo kao Crkva imati blagoslovom ispunjen učinak na različitim mjestima, jer živimo nadu koja nas ispunjava i koju prenosimo na druge ljude. Radosna vijest o Isusu nije izgubila ništa od svoje važnosti – u to sam čvrsto uvjeren. Ona je uvijek korak ispred nas i pokazuje nam put. Potiče nas da otkrijemo Božji poziv u izazovima s kojima se suočavamo i da se uputimo novim putem, kojim nas Duh Božji želi voditi. Ukoliko svoj put idemo s Njim, svladat ćemo svoja oklijevanja i sumnje korak po korak, jer ćemo osjećati kako rastu samopouzdanje, radost i snaga – korak po korak! Stoga krenimo na naše putovanje i to zajedno kao sinodalna crkva. I slijedimo Isusove riječi upućene njegovim učenicima: "Podajte im vi jesti!" Kada ono što imamo dijelimo s drugima u Isusovo ime, osjetit ćemo da to nije samo dovoljno, već da nas nosi naprijed, da nas pokreće prema budućnosti u kojoj se možemo orijentirati kao hodočasnici nade. Drage sestre i draga braćo, od srca vas sve pozivam da zajedno kao biskupija krenemo na ovo hodočašće nade!
Neka ovo korizmeno vrijeme pokore bude vrijeme u kojem ćemo se svi ponovno usmjeriti na Boga i njegovu milosrdnu ljubav.
Želim vam blagoslovljene dane pripreme za Uskrs i sve vas srdačno pozdravljam.
Vaš Biskup dr. Klaus Krämer
Rottenburg am Neckar, na blagdan Prikazanja Gospodinova, 2. veljače 2026.
